Wiki junior Sunčev sistem/Sunčev sistem

Izvor: Wikiknjige
Idi na: navigacija, pretraga

Prethodni članak: Uvod

Da li ste se ikada zapitali o stvarima na nebu - Suncu, Mjesecu, zvijezdama? Ljudi gledaju nebo već dugo vremena, pokušavajući da otkriju čega to ima gore. Svaki dan pronalazimo nove načine na koje možemo naučiti više o svemiru.

Planete su velike kugle sačinjene od stijena ili gasova koje se okreću oko zvijezda. Mi živimo na planeti po imenu Zemlja, a ona se okreće oko zvijezde zvane Sunce. Ima najmanje još sedam glavnih planeta koje se okreću oko Sunca, kao i veliki broj objekata ne toliko velikih kao planete. Sve zajedno, Sunce, planete i ostali objekti čine jedan sistem. Naš sistem se zove Sunčev sistem.

Svemirski teleskop Hubble u svemiru.

Nekada davno, ljudi nisu shvatali da se svi objekti Sunčevog sistema okreću oko Sunca. Mislili su da se sve okreće oko Zemlje, uključujući i Sunce. Ovo se činilo razumnim, s obzirom da uopće ne osjećamo kako se Zemlja kreće, zar ne.

Prije oko 500 godina čovjek imena Kopernik (Copernicus) sugerisao je da se planete okreću oko sunca. Zatim je 100 godina poslije Kopernika naučnik po imenu Galileo počeo posmatrati nebo pomoću novog izuma, teleskopa. Galileo je počeo dokazivati kako je veoma vjerovatno da se planete ipak okreću oko Sunca, baš kao što je tvrdio Kopernik. Uskoro je sve više i više ljudi počelo koristiti teleskope i istraživati nebo. Počeli su učiti kako se planete i ostali objekti u Sunčevom sistemu kreću.

U današnje doba ljudi šalju rakete da istraže svemir. Astronauti putuju oko Zemlje, a neki od njih su se i spustili na Mjesec. Robotske letjelice mogu ići na druge planete i praviti fotografije. Sada otkrivamo i vidimo stvari o kojima su Kopernik i Galileo samo mogli sanjati.

Danas možemo koristiti veoma velike teleskope da vidimo šta se dešava na drugim zvijezdama. Upoređujemo slike različitih udaljenih zvijezda sa slikama Sunca. Takođe proučavamo slike drugih planeta da naučimo više o Zemlji. Koristimo ono što smo naučili o Sunčevom sistemu da bi napravili pretpostavku kako je on stvoren. Možemo također pretpostaviti šta bi se moglo desiti u budućnosti.

Šta je Sunčev sistem[uredite]

Sunčev sistem

Uvod
Naš Sunčev sistem
Sunce
Merkur
Venera
Zemlja
Mjesec
Mars
Asteroidni pojas
Jupiter
Saturn
Uran
Neptun
Pluton
Komete
Kuiperov pojas
Oortov oblak
Glossary

U centru našeg Sunčevog sistema je Sunce. To je zvijezda, kao i milioni ostalih zvijezda na nebu. Druge zvijezde su veoma, veoma daleko od nas, pa zato izgledaju tako male. Sunce je važno za nas zato što nam daje toplinu i energiju koje omogućavaju život. Život na Zemlji uopće ne bi mogao postojati bez Sunca.

Sunčev sistem sa Suncem, unutrašnjim planetama, asteroidnim pojasom, vanjskim planetama i kometama (odnos veličina nije tačan)

Ostali objekti u Sunčevom sistemu putuju oko sunca. Planete su najveće od svih ovih objekata. Svaka planeta ima nešto zajedničko sa Zemljom, ali takođe svaka planeta ima još više toga što je različito u odnosu na Zemlju.

Mnoge planete imaju svoje mjesece (satelite). Mjeseci se kreću oko planete, baš kao što se planete kreću oko sunca (kretanje jednog objekta oko drugog se naziva orbita). Merkur uopće nema mjesec. Zemlja ima jedan. Jupiter ima 63 mjeseca koja su otkrivena do sada.

Planete najbliže suncu se nazivaju unutrašnje planete. To su Merkur, Venera, Zemlja i Mars. Poslije njih je veliki prsten asteroida, komada stijena mnogo manjih od planeta. Ovaj prsten se zove Asteroidni pojas. Poslije Asteroidnog pojasa se nalazi patuljasta planeta po imenu Ceres. Zatim slijede vanjske planete: Jupiter, Saturn, Uran i Neptun. Još dalje su dvije patuljaste planete, Pluton i Eris.

Iza Neptunove orbite nalazi se još jedan veliki prsten objekata sličnih asteroidima, zvani Kuiperov pojas. Ime je dobio po prezimenu naučnika koji je prvi pisao o njemu. Većinu objekata u Kuiperovom pojasu je jako teško vidjeti kroz teleskope.

Poslije Kuiperovog pojasa slijedi Oortov oblak. Naučnici misle da većina kometa koje prolaze kroz Sunčev istem dolazi odatle. On je jako daleko, mnogo puta dalje od Sunca nego Pluton (preko hiljadu puta). Oortov oblak se praktično nalazi blizu same granice onoga što zovemo Sunčevim sistemom (i da i on je dobio ime po prezimenu naučnika koji je prvi pisao o njemu).


Između svih ovih stvari nalazi se prašina. Čestice prašine su jako udaljene jedna od druge, ali one sijaju na sunčevoj svjetlosti. Prije zore (u septembru ili oktobru) možemo vidjeti taj odsjaj na istoku. To zovemo zodijački žar.

Kada komadi svemirske prašine pogode Zemljinu atmosferu, oni sagorijevaju. Ako su to veći komadi njihovo sagorijevanje se bolje vidi sa Zemlje i to nazivamo meteorima.

Sunce izbacuje gasove sa svoje površine u Svemir, što nazivamo Sunčev vjetar. Ovi gasovi putuju pored planeta sve do granice Sunčevog sistema. Granica gdje se Sunčev vjetar sreće sa vjetrovima ostalih zvijezda se zove heliopauza. Ona je oko 100 puta dalja od sunca nego Zemlja. Poslije nje je uglavnom prazan prostor. Najbliža zvijezda nama je oko 1000 puta udaljenija od veličine kompletnog Sunčevog sistema. Svemir je zaista ogroman prostor.

Šta drži sve to zajedno[uredite]

Zašto se sve planete okreću oko Sunca? Zašto se mjeseci okreću oko planeta? Zašto sunce ne otplovi i ostavi planete same? Odgovor na sva ova pitanja je povezan s gravitacijom. Gravitacija je sila povezana s masom. Ona drži stvari zajedno.

Mi ne osjećamo gravitaciono privlačenje Sunca zbog toga što ono osim nas privlači i Zemlju. Ipak sunčeva gravitacija je dovoljno jaka da zadrži Zemlju u svojoj "blizini". To je kao da su povezani nevidljivim strunama. Na identičan način mjeseci orbitiraju oko planeta, svi su oni povezani silom gravitacije. Ni Sunce ne stoji na jednom "mjestu" u Svemiru. Cijeli Sunčev sistem kruži oko centra naše galaksije (Mliječnog puta). Znači svi ti objekti se drže zajedno zahvaljujući gravitaciji.

Nešto o masi[uredite]

Sve je napravljeno od materije. Težinu materije zovemo masa. Dvije banane imaju dvostruko veću masu nego jedna banana. Što neki objekt ima veću masu više ga privlači gravitacija drugih objekata, a i on više privlači druge objekte. Mi ne osjećamo privlačenje banane zato što nas ona privlači mnogo, mnogo manjom silom nego Zemlja. Ako stojite na zemlji i ispustite bananu zemljina gravitacija će je privući i ona će pasti na zemlju. Ako bi imali snage da bananu bacimo u zrak dovoljno jako i pod pravim uglom ona bi se mogla dovoljno udaljiti od Zemlje da je gravitacija privlači jako malo. Mogla bi dospjeti u zemljinu orbitu, baš poput Mjeseca. Na taj način astronauti raketama putuju u do zemljine orbite i dalje. Kada bi bacili bananu zaista, zaista, zaista jako ona bi odletila sa Zemlje i nikada se više ne bi vratila. Međutim naše ruke nisu toliko jake.

Sila gravitacije nekog objekta najjače djeluje ako smo blizu tom objektu. Što smo dalje od njega ta sila je sve slabija. Naučnici koriste težinu da bi odredili koliko jako gravitacija djeluje na nas. Astronauti teže manje na Mjesecu nego na Zemlji zato što je njegova gravitacija manja od zemljine gravitacije. Mjesec ne privlači tako jako. Mi smo čak nešto lakši na vrhu visoke planine nego na obali mora (ali to je jako manja razlika), zbog toga što smo na planini nešto udaljeniji od Zemlje.

Ko je otkrio Sunčev sistem[uredite]

Ako gledamo u vedro noćno nebo možemo raspoznati sedam objekata na njemu. To su Sunce, Mjesec, Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn. Ljudi znaju za njih već dugo vremena. Drevni narodi su povezivali ove objekte sa "Bogovima". U Babilonu su po njima dali imena danima u sedmici. Gotovo svi su bili sigurni da ovi objekti kruže oko Zemlje. Ti drevni narodi nisu znali da ustvari živimo u Sunčevom sistemu.

Slikanje slike Sunca na papiru u 1625. godini. Nikada ne treba gledati direktno u Sunce

1543. godine Nikola Kopernik je otkrio da se planete okreću oko Sunca, a da se jedino Mjesec okreće oko Zemlje. Ipak cijeli život se plašio da to ikome kaže, jer je u to doba u Evropi zbog toga mogao biti spaljen na lomači. Zatim je Galileo Galilej teleskopom istraživao nebo i otkrio da jupiter ima mjesece koji se okreću oko njega. Bio je siguran kako je Kopernik imao pravo, a pošto je o ispričao drugima dospio je u nevolju. Trebalo je skoro sedamdeset godina da se naučnici uvjere da se planete okreću oko Sunca. Sada gotovo svi na Zemlji shvataju da živimo u Sunčevom sistemu.

Zaitm su ljudi napravili bolje teleskope i otkili još više objekata na nebu - mjesece, nove planete i asteroide. U današnje vrijeme astronomi otkrivaju sve više. Nedavno su pronašli još objekata poput Plutona. Jedan od njih Eris je čak i veći od Plutona. Zbog svega toga Pluton se više ne ubraja u obične Planete nego ga nazivaju "patuljastom planetom".

Kako smo istraživali Sunčev sistem[uredite]

Prije teleskopa ljudi su posmatrali nebo samo očima. Činilo im se da planete lutaju nebom. Nučili su da predviđaju gdje će i u kojem trenutku Sunce, Mjesec i planete biti na nebu. Sagradili su i opservatorije (mjesta s kojih su mogli posmatrati nebo). Prema položaju Sunca i zvijezda mogli su odrediti godišnja doba. U Kini su čak mogli predvidjeti i pomračenje Sunca. Najveći broj ljudi je bio ubijeđen da nebeska tijela utiču na događanja na Zemlji, da određuju šta će se desiti, pa čak i da uzrokuju ratove i primirja.

Voyager 2 svemirski brod

Nakon što su napravljeni prvi teleskopi ljudi u ih neprestalno usavršavali. Astronomi su ustanovili da planete nisu poput zvijezda. Vidjeli su i da nek planete imaju mjesece. Počeli su i razmišljati o tome kako izgledaju svi ti svjetovi. Na počeku se mislilo da sve planete i mjeseci imaju biljni i životinjski svijet kao na Zemlji. Ljudi su razmišljali kako bi bilo živjeti na drugim svjetovima. Međutim, nakon što su usavršili teleskope utvrdili su da na Mjesecu, Marsu niti drugim planetama nema života.

Buzz Aldrin na Mjesecu

Sada, možemo poslati istraživačke letjelice i robote na druge planete i mjesece. Do sada je tvanaest astronauta hodalo po mjesečevoj površini (prije oko 35 godina). Sakupili su mjesečevo kamenje i prašinu i donijeli ih sa sobom na Zemlju. Istraživačke letjelice su proletjele pored Venere, Marsa, Jupitera i drugih tijela u Sunčevom sistemu. Roboti su se čak i spustili na Mars 1971. 1976. i 1997. godine. Snimili su na hiljade slika ove planete. Dva robotska vozila "Spirit" i "Opportunity" su upravo sada na Marsu. Oni se kreću po površini Marsa te snimaju slike i filmove šaljući ih na Zemlju. Također i ispituju stijene da bi utvrdili od čega su one napravljene.

Do sada nije pronađen život nigdj osim na Zemlji. Možda postoji život u obliku jednoćelijskih organizama na Marsu ili ispod leda na jupiterovom mjesecu Evropa. Planirani su i novi istraživački projekti na ovim svjetovima.

Kako je formiran Sunčev sistem[uredite]

Naš Sunčev sistem je dio galaksije Mliječni put. Galaksije su velika mješavina prašine, gasa, zvijezda i drugih stvari. Unutar našeg Mliječnog puta su oblaci gasa i prašine u kojima se rađaju zvijezde. I naš sistem je nastao u jednom ovakvom oblaku. Zvijezde nastaju tako što se dio oblaka izdvoji, potom se skuplja i postaje manji. Formira se veliki disk gasa i sitnih čestica prašine koji se okreće jako brzo. Taj disk postaje gušći u sredini. Sredina se sve više skuplja (kolapsira) da bi s vremenom postala sunce.

A protoplanetary disk
Sunce i planete se počinju formirati od diska prašine i gasa.

Još uvijek se trudimo da shvatimo kako se formiraju planete. Neki naučnici misle da one nastaju od gasa i prašine preostalog nakon stvaranja sunca. Evo kako bi to moglo izgledati; Ostatak diska nakon nastanka sunce se počinje okretati oko tog istog sunca. Mala zrnca prašine se sudaraju i nakon sudara slijepe između sebe, onda se ta veća zrnca sudaraju i stvaraju grudvice, pa zatim stijene. Stijene se sudaraju, spajaju i formiraju planine. Na kraju se ta jedna velika masa slijepi i dobivamo planete mjesece i asteroide.

Samo sunce se sve više zagrijava dok na kraju ne kolpsira. Prije toga raste, i temperatura mu se povećava (milioni stepeni celzijusa). Kako se zagrijava oslobađa toplinu i svjetlost,a ta toplina zagrijava unutrašnje planete. To je ista toplina i svjetlost koju osjetimo i vidimo svaki dan od našeg Sunca.

Šta će se desiti s našim Sunčevim sistemom[uredite]

U narednih pet milijardi godina Sunce će potrošiti najveći dio svog hidrogenskog goriva. To će ga dovesti u zadnju fazu njegovog života. Središte Sunca će se skupiti i postati još toplije nego što je to sada. Vanjski dio (omotač) će se proširiti i tako će sunce postati veće. Postaće crveni džin.

Velika brzorastuća zvijezda po imenu Eta Carinae izbacuje ogromne količine gasa i materije formirajući planetarnu nebulu.

Sunce će biti toliko veliko da će čak i neke najbliže planete biti u njemu. One će izgorjeti. Koje će to planete biti uništene zavisi od toga koliko mase Suncu preostaje. Jak solarni vjetar će oduhati dijelove omotača Sunca i tako će Suncu ostati manje mase, a sve planete će se malo udaljiti od Sunca.

Nakon određenog perioda koje Sunce provede kao crveni džin, ono će početi da sagorijeva helijum. Tada će se još više skupiti i prestaće biti crveni džin. Sagorijevaće helijum oko milijardu godina, zatim ponovo postati crveni džin, a sve više gasa će zračiti vani u Svemir narednih nekoliko stotina hiljada godina.

Formiraće se planetarna nebula. Ona će trajati između nekoliko hiljada i nakoliko desetina hiljada godina. Ta nebula će se sjajiti na svjetlosti Sunca.

U centru onoga što je nekada bilo Sunce možda se foirmira mala zvijezda zvana bijeli patuljak. Ova vrsta zvijezde je otprilike veličine Zemlje. Mogli bi poredati stotinu takvih zvijezda jednu do druge i tako poredane zauzimale bi istu širinu kao današnje Sunce. Kada postane bijeli patuljak Sunce neće imati više goriva. Ohladiće se i potamniti. Ipak i takvo će sjajiti još mnoge milijarde godina.

Sljedeći članak: Sunce