Ekonomija/Temeljni problemi ekonomske organizacije

Izvor: Wikiknjige
Jump to navigation Jump to search

Svako ljudsko društvo, bilo da se radi o robovlasničkoj državi ili savremenoj kapitalističkoj zemlji, mora se suočiti sa tri osnovna ekonomska problema i riješiti svaki od njih. Ti problemi su:

  • Šta proizvoditi?
  • Kako proizvoditi? i
  • Za koga proizvoditi?

Šta proizvoditi[uredi]

Šta proizvesti i u kojim količinama, te koliko od svakog dobra proizvesti i u kojim omjerima? Te kada proizvoditi? Trebaju li se danas proizvoditi jakne ili kolači? Da li nam treba malo veoma kvalitetnih jakni ili se trebamo bazirati na proizvodnju mnogo manje kvalitetnih ali jeftinijih kolača? Drugo je pitanje, da se trebamo bazirati na proizvodnju peći, kako bi smo sutra mogli proizvesti više kruha, znači odložiti tekuću potrošnju danas, odnosno ulagati u kapitalne investicije.

Kako proizvoditi[uredi]

Kako proizvoditi i ko će proizvoditi je drugo veliko pitanje. Ekonomija jedne zemlje mora odgovoriti na problem da li se treba npr. baviti poljoprivredom ili treba više ulagati u škole za prehrambene inžinjere? I jedno i drugo ima svoje prednosti i nedostatke. Zatim su tu nedoumice o izvorima proizvodnje, npr. da li koristiti jeftinu energiju dobivenu iz uglja, koja mnogo zagađuje ili se bazirati na opasnu ali (relativno) čistiju nuklearnu energiju.

Za koga proizvoditi[uredi]

Treće pitanje glasi: Za koga sav ovaj trud? Ko će pobrati sav šlag? Ili formalno rečeno, kako će se nacionalni proizvod raspodijeliti na mnogobrojne porodice sa različitim željama i potrebama? Hoćemo li na kraju dobiti društvo sa malobrojnim bogatašima i masom gladnih i siromašnih? Ili ćemo imati socijalnu pravdu i pravednu raspodjelu bogatstva?

Svako društvo, počev od primitivnog plemena do modernih kapitalističkih zemalja, svako na svoj način, pristupa ovim problemima i drugačije ih. Teorija ekonomije se trudi da prouči načine i sisteme rješavanja tih problema koji su razvijani kroz historiju, te da ih razvije i predloži načine za njihovu primjenu u praksi.

Ulazi i izlazi[uredi]

Ekonomskim pojmovima izraženo, tri nabrojane ekonomske nedoumice se svode na izbor između ulaza (engl.: input) i izlaza (engl.: output) privrede.

Ulazi[uredi]

Ulazi su robe i proizvodi (sirovine) koje koriste preduzeća u procesu proizvodnje. Preduzeća koriste postojeću tehnologiju, da bi pomoću nje, kombinirali ulaze i proizveli izlaze (robu i proizvode koje kasnije prodaju). Ulaze možemo podijeliti u tri široke kategorije:

  • zemlju (zemljište)
  • rad (radnu snagu) i
  • kapital (trajna dobra, oprema i sl.)

Zemljište[uredi]

Zemlja odnosno prirodni resursi predstavljaju dar prirode koje čovjek koristi od davnina za svoje potrebe. U njih se ubrajaju zemlja koja se iskorištava u poljoprivredi, zemlja na kojoj su izgrađene kuće, preduzeća, pogoni, zgrade i putevi, auta zatim, energetski resursi: nafta, plin, vjetar i drugi, te rudna bogatstva, voda, zrak i mnoga druga.

Radna snaga[uredi]

Rad se sastoji od čovjekovog radnog vremena provedenog proizvodeći robe i proizvode, radeći u fabrikama automobila, obrađujući zemlju, držeći predavanja na fakultetu ili praveći ćevape. Postoje stotine i hiljade različitih zanimanja kojima se čovjek bavi, za koja su potrebni različiti nivoi znanja i obrazovanja. Rad je najvažniji i najuobičajeniji ulaz u savremenoj industriji.

Kapital[uredi]

Kapitalne resurse čine stalna dobra privrede, proizvedena s namjerom da služe u proizvodnji drugih dobara. Najjednostavniji primjer kapitalnog dobra predstavlja čekić. Da bi se on proizveo potrebno nam je drvo i željezo odnosno prirodni resursi. Zatim se potrebno uložiti truda i rada, da bi se na kraju dobio čekić, kao halat u proizvodnji mnogih drugih proizvoda i dobara. Kapitalna dobra čine mašine, putevi, računari, kamioni, željezare, automobili, valjci i još hiljade drugih. Akumulacija specijalnih kapitalnih dobara je bitan proces ekonomskog razvoja svake zemlje.

Izlazi[uredi]

Izlazi (dobra, proizvodi, usluge) su različite korisne robe i usluge koje se ili troše ili upotrebljavaju za daljnju preradu i proizvodnju. Ako zamislimo proizvodnju pizze, znamo da su nam potrebni voda, brašno, sir, salama, sos od paradajza, tepsija i pećnica, te eventualno neko ko će nam napraviti pizzu (stručna radna snaga). Sve nabrojano predstavlja ulaze. Ukusna i sočna pizza predstavlja izlaz.

Vrste privrednog uređenja[uredi]

Ako se sad vratimo na ranije objašnjenje o tri osnovna problema ekonomije: 1. Koje izlaze proizvoditi?, 2. Kako ih proizvoditi i u kojim količinama? i 3. Za koga proizvoditi izlaze i kako ih raspodijeliti?; dolazimo do podjele privrednih uređenja jedne zemlje kroz historiju čovječanstva. U najranijim zajednicama, običaji i tradicije su upravljali svakim oblikom ponašanja čovjeka kao pojedinca. Šta, kako i za koga se odlučivalo tradicijom koja je prenošena s koljena na koljeno. U starom Egiptu, sinovi su bez razmišljanja nasljeđivali zanimanje od oca. U modernim privredama, običaji se ne mogu dovoljno brzo prilagođavati oblicima proizvodnje koji se izuzetno brzo mijenjaju. Različita društva se suočavaju s potrebama za mijenjanjem preko alternativnih ekonomskih sistema. Danas se gotovo sve državne privrede mogu svrstati u jednu od dvije kategorije.

Komandna privreda[uredi]

To je vrsta privrede u kojoj vlada (strukture vlasti, administracija) donosi gotovo sve odluke o proizvodnji. Takva vrsta privrede, koja je bila raširena u Istočnoj Evropi, Sovjetskom Savezu, Kini, Balkanu i još nekim zemljama, je zasnovana na principima državne vlasti nad sredstvima za proizvodnju (državna preduzeća), te država upravlja operacijama preduzeća u gotovo svim sektorima. Danas je ova vrsta privrede u izumiranju, najvećim dijelom zbog propasti komunističkih zemalja i njihovoj tranziciji u kapitalizam.

Tržišna privreda[uredi]

U SAD-u i većini demokratskih zemalja Zapada, većina ekonomskih pitanja se rješava putem slobodnog tržišta. Zbog toga se taj sistem zove i tržišna privreda. U tom sistemu, pojedinci i preduzeća donose odluke, vođeni svojim sopstvenim interesom, prilagođavajući se uslovima okoline, zakonske regulative, sistema cijena, profita i rizika, inicijativa i nagrada. Preduzeća iz svog interesa najčešće proizvode one proizvode koji donose najveće profite, tehnikama proizvodnje koje najmanje koštaju. Nivo potrošnje određuje, preko interesa i potreba pojedinaca, ko i kako se troše plate i lična primanja i dohoci od vlasništva. Ovim sistemom, svaki pojedinac se rukovodi svojim ličnim interesom, a kao suma svih interesa dobiva se veoma efikasan, učinkovit i razrađen sistem tržišta koji reguliše sva tri ekonomska pitanja: šta, kako i za koga.

Iako su većina današnjih privreda uglavnom tržišne, nepostoji nigdje na svijetu, privreda koja je potpuno tržišna, u kojoj nema nimalo utjecaja države i vlade. Tržišna ekonomija koja se najviše približila ovoj idealnoj tržišnoj privredi je ekonomija Engleske u toku 19. vijeka. Kasnije se, zbog velikih kriza koje su pogodile mnoge zemlje, u ekonomske odluke malo po malo miješala i vlada. Vlada sada donosi zakone i pravila koja reguliraju ekonomski život, pruža usluge obrazovanja i policije, te reguliše probleme zagađivanja i pravila ponašanja preduzeća. Čak i danas najveća komunistička (i komandna) privreda svijeta - Kina, nije u potpunosti komandna, već sve veću ulogu igraju privatni vlasnici preduzeća koji donose lične odluke o proizvodnji i potrošnji.

Novac[uredi]

Historijskim razvojem ljudske civilizacije i specijaliziranjem ljudi na određene oblasti privrede, došlo je i do potrebe da se proizvedena dobra razmjene. Naprimjer, drevni poljoprivrednici su se specijalizirali za uzgoj hrane, a drevni kovači na izradu alata za obradu zemlje. Svoje proizvode su mogli mijenjati (trampiti) direktno jedan od drugog. Kako se taj proces usložnjavao, počele su se koristiti određene robe koje su vršile funkciju univerzalnog sredstva za razmjenu. Među svim tim robama, zlato i srebro su ostali gotovo do danas. Vrlo brzo, drevne civilizacije i carstva počela su od plemenitih metala kovati kovanice, koje su prvi oblik današnjeg novca. Danas su u cijelom svijetu u opticaju papirne novčanice i kovanice koje imaju sve funkcije novca. U novije vrijeme, iz novca su izvedeni i brojni novčani agregati. Tako se naprimjer umjesto novcem može plaćati čekovima, kreditnim karticama i slično, a svi ti agregati i dalje imaju podlogu u novcu. Funkcija novca osim što olakšava razmjenu dobara i usluga, služi i kao sredstvo tezaurisanja bogatstva (štednje).

Moderna ekonomska teorija posmatra novac kao i svaku drugu vrstu robe. Kao i druge robe, novac se također može zamjenjivati jedan za drugi. To je naročito izraženo u zamjeni raznih stranih valuta jednu za drugu. Također, novac može i izgubiti na vrijednosti, tako da se za istu količinu novca u određenom vremenskom periodu ne može dobiti ista količina roba, nego znatno manja. Takva pojava naziva se inflacija. Postoji i suprotna pojava, kada se nakon određenog perioda za istu količinu novca dobija veća količina roba, a naziva se deflacija. Naprimjer tokom 1930tih i Velike depresije novac je enormno izgubio na vrijednosti, uz veliki rast stope nezaposlenosti. Novac također može izgubiti vrijednost i zbog prirodnih nesreća u toj zemlji ili zbog izbijanja rata.