Zeleno busenje

Izvor: Wikiknjige
Jump to navigation Jump to search
Zeleno busenje
I

Bilo je to u petak, u predvečerje divna ljetnog dana. Sunce je istom zašlo, a nad maglajskim kućama hvatao se već suton. Uskim putićima, što vode iz pitome okoline u varoš, svaki čas prolazile hrpe gizdava ženskinja i vesele mladarije, vraćalo se iz obližnjih zaselaka kud je izišlo tog dana da se proveseli. Po kitnim se baščama kola vodila, pjesme orile, cika i vriska momaka razlijegala se na sve strane.

Medu ovim skupinama vesele čeljadi išao stasit i tankovijast momak, i kao da je izbjegavao svakom društvu. Bio mlad, nausnice istom trgle; nešto crne masti, crna oka, žarka pogleda. Išao putićem, a misao mu nekud daleko lutala; no pred o čima mu neprestano lebdila slika lijepe Ajiše. Često bi osporio hod, zamislio se o onom čarobnom licu, osmjehu, onim divnim očima, umiljatu pogledu, a slatke njene rije či i sad mu zuje u ušima. To je prvo djevojče koje je Ahmetu palo na srce.

Ahmet je i dosad hodao kao i ostala mom čad, al' nikad da mu oko zapne za kojugod djevojku. Ali on nije ni nalik na današnju mla đariju. On hodao po mahalama, al' vazda skroman i stidan kao djevojka; nikad rije či, nikad one razuzdanosti kao u druge momčadi. Na prvi se mah vidjelo da je sin čuvenog Omer-efendije koji je nekad kasabom upravljao.

Kakav je bio Omer-efendija tako je i djecu svoju odgojio. Najstarijeg Mehmeda izu či i postavi pisarom kod kadije uz lijepu pla ću, srednji mu, Ahmet, iza njegove smrti svrši ruždiju i pade u tenzimat, a najmlađi, Alija, eno ga vazda prvi u nauci medu svojim drugovima. Kad ih je tako izveo na pravi put, onda je mirno legao u grob, ostavivši ih sijedoj hanumi koja se di čila s njima.

No majci je ipak najstariji, Mehmed-efendija, zadao dosta brige. Odgojen u zgodi, ostao iza oca u lijepu imanju, čijim se prihodom kuća uzdržavala kao malo koja u kasabi, a on, mlad, pao pod ajluk, pa se dugo naprovodio, momkovao, dok se jedva oženi i smiri. Pa i sad, ve ć i otac, ne može da se otrese starih svojih drugova, i sad• često zađe s njima kud na zelen, protefere či i proveseli se. Nikad on doduše nikom ne bi na putu, ja l' da kome rekne »crno ti u oku«, al' mati se za njeg bojala, kakav je današnji naraštaj.

Zato je sijeda hanuma bila u strahu i za Ahmeta, često govorila, da se i on ženi, al' Ahmet ni da čuje o tom. Da je tome bilo vrijeme to i on vidi, al' Ahmet... ta malo je onakvih, to su mnogi rekli: mladi, a opet uvi đao neurednost starijega brata. Razumio je maj činu bojazan, al' je bio ipak tvrdo uvjeren da on nikad ne će bratovim tragom. Sa svojom se ženidbom nije žurio jer je htio sam sobom da steče i namakne sve što mu treba, a u drugu ruku opet: Ahmet je bio svojih misli. Propustio je tolike lijepe prilike, za što ga je i mati korila, a samo da nade onu koja će mu bit u srcu, i kojoj će se i on svidati. U takoj je ženidbi on tražio sre ću svoju.

Sjutri dan Ahmet nije mogao odoljeti srcu da ne prođe ispod Muharemaginih prozora. Prolazio je on tuda i prije, al' prije se i ne ču da je Muharemagina Ajiša već djevojka na udaju. Pa i vidao je nekoliko puta, al' nikad mu se ne u čini onaka kakvu je vidje na jučerašnjem sastanku na Ibriševu brijegu. A kad je tu smotri, a ona stala izvan kola, nježna i umiljata, njemu je srce ja če zakucalo. Zbunio se u prvi mah, pa onda okrenuo se k njoj a ona... sva porumenila pa se sklonila za jednu drugaricu svoju. Tada joj se približio i... progovorili po nekoliko riječi. Ahmet joj pri polasku obećao da će je potražit sjutri dan kod ku će njezine.

Od tog je dana Ajiša ispunjavala dušu njegovu. Jutrom bi bacio pogled u ku ću Muharemaginu a pred večer svakog dana kojasio se ispod njenih prozora. Doskora počeo i obnoć odilazit Ajiši pod prozor i ostajao do neko doba, a ljubav tiha i nježna sve čvršće spajala srca njihova. - Ah, ne znam kako bih ti kazao koliko si mi za srce prirasla! - govorio joj on jedanput. - Vjerujem ti, Ahmete! - odvra ćala ona al' vjeruj i ti meni! - Otkada smo ono prvi put progovorili, znaš...? - Onog dana nikad ne ću zaboravit! - Ja odonda vazda o tebi mislim! Ahmetu se činilo da se njih dvoje nikad nijesu vidjeli da bi se ipak jedanput našli. I zima je bila na izmaku, a Ahmet nije propustio dana ili noći da ne vidi Ajišu, da ne progovori s njom koju rije č. Što koji dan, što koji sastanak, ljubav sve vruća, oni mislili, čeznuli jedno za drugim ...

II